Košarka je američka igra? Pa, malo je i naša!

Hvala košarkašima Srbije što su nam sinoć omogućili da imamo za koga da navijamo u jednoj od najvećih utakmica u istoriji ove igre. Hvala im što smo u toj utakmici bili podjedanko dobri kao najbolji tim Sjedinjenih Američkih Država u ovom veku, a možda i šire, ali od poraza nećemo praviti pobedu, jer Srbi više neće da slave izgubljene bitke.

Ali, hoćemo i moramo da budemo ponosni, srećni i privilegovani što imamo svoj "tim snova". Jednako kvalitetan kao i američki "drim tim" sa najboljim igračima koje imaju posle Majkla Džordana, pojačanih Kameruncem Džoelom Embidom, jer je SAD "premala", pa joj je potreban i Afrikanac kako bi joj pomogao protiv velike Srbije.

Pokazao je Svetislav Pešić da nije slabiji, a verovatno i da je bolji strateg, od devetostrukog NBA šampiona Stiva Kera. Aleksa Avramović da je spreman da uzvati na svaku trojku Stefa Karija, Bogdan Bogdanović da je kadar se "potuče" sa Lebronom Džejmsom, a Nikola Jokić da je bolji od svih 12 ol-star igrača Sjedinjenih Američkih Država.

Srbija je izgubila od Amerike, ali pokazala nadmenim Amerima da je njihova košarka, jednako toliko i naša.

Srbi su jednako, ako ne i više od Amera talentovani za košarku, znaju svako kretanje, svaki dribling, imaju "meku ruku". Neka bude da je samo fizika na njihovoj strani.

Na našoj su druge vrline. Pre svega strast sa kojom igramo i gledamo "kraljicu igara", poseban šmek koji joj dajemo iz decenije u deceniju i bez koje ne bi bila ono što jeste.

Mi smo Srbija, zemlje košarke!

Vidimo se u Los Anđelesu!