Barsa i Valensija – "Cigla" koja je promenila sve
Autor: Milovan Longinov
subota 19.12.2020.
11:22
Izvor: Sportske.net
Kako su odnosi pogoršani...

Beta/AP Photo/Miguel Morenatti
Povezane vesti
Danas Valensija nije ni blizu toga gde bi se najveći španski klubovi osećali nelagodno. Ne samo zbog navijača, mada ne „Mestalji“ Levantince nose tribine, retko gde naići ćete u Španiji na takvu atmosferu. Naime, „Slepi Miševi“ su daleko od nekadašnjih visina, lutanja Pitera Lima klub su ostavila u limbu, pred opasnošću od kazne zbog FFP, pa niti imaju novca za veće ambicije, niti se bilo kome dolazi u ovaj prelepi grad, poslednji koji je u građanskom ratu položio oružje pred Frankovim falangama.
To što ne vole Real, znate i sami, datira od sredine devedesetih i odlaska legendarnog Peđe Mijatovića u Madrid, od tada su alergični na bilo kakvo spominjanje „Los Blankosa“. Izbegavaju da prodaju fudbalere kraljevskom klubu, prema jednoj verziji stopirali su Matin dogovor svojevremeno sa Realom, prema drugoj, Murinjo je poništio sporazum jer je navodno procenio da je Mata minijaturan i da ne može da se uklopi u njegove trenerske zahteve (kasnije su sarađivali u Junajtedu, mada je Španac napustio Čelsi posle povratka Portugalca).
No, to je stara priča, šta je sa Valensijom?
Oni su imali simpatije za Barselonu, tačnije, kada krenete na jug obalom, posle Katalonije nailazi Levant sa svojom velikom istorijom, slobodoljubivim narodom kosmopolitskog duha koji traži, kao i većina drugih svoju posebnost u odnosu na Kastilju i krunu.
Na kraju krajeva oni su treći grad u Španiji, poznati po paelji i pomorandžama, ali je vatra istoka, fudbalski klub igrao dva finala Lige šampiona i pod Benitezom osvojio titulu 2002. godine.
Samo, o tome ćemo u nekom od narednih brojeva.
To što ne vole Real, znate i sami, datira od sredine devedesetih i odlaska legendarnog Peđe Mijatovića u Madrid, od tada su alergični na bilo kakvo spominjanje „Los Blankosa“. Izbegavaju da prodaju fudbalere kraljevskom klubu, prema jednoj verziji stopirali su Matin dogovor svojevremeno sa Realom, prema drugoj, Murinjo je poništio sporazum jer je navodno procenio da je Mata minijaturan i da ne može da se uklopi u njegove trenerske zahteve (kasnije su sarađivali u Junajtedu, mada je Španac napustio Čelsi posle povratka Portugalca).
No, to je stara priča, šta je sa Valensijom?
Oni su imali simpatije za Barselonu, tačnije, kada krenete na jug obalom, posle Katalonije nailazi Levant sa svojom velikom istorijom, slobodoljubivim narodom kosmopolitskog duha koji traži, kao i većina drugih svoju posebnost u odnosu na Kastilju i krunu.
Na kraju krajeva oni su treći grad u Španiji, poznati po paelji i pomorandžama, ali je vatra istoka, fudbalski klub igrao dva finala Lige šampiona i pod Benitezom osvojio titulu 2002. godine.
Samo, o tome ćemo u nekom od narednih brojeva.
Ono što pokreće ovaj klub nisu trofeji već strast. Da li ste znali da je protiv Deportiva 1995. u onom čuvenom finalu kupa, kada je ostalo da se odigra 11 minuta, zbog tih 11 minuta, 10 000 navijača Valensije otišlo na nastavak, iako je bio na televiziji. Najpoznatiji navijača iz grada je svakako Manolo, sa svojim bubnjevima i navikom da se pojavi gde god igra reprezentacija. Stadion je zastrašujući, pogotovo pre renoviranja, tribine su survavaju u teren, deluje preteći u okolnom pitomom okruženju. Kad smo kod Manola, da kažemo da ima bar nazvan po sebi pa stotinak metara od stadiona.
Stadion se nekada zvao „Luis Kazanova“, bio je omiljeno mesto španske reprezentacije, ali publika je veoma izbirljiva, kada ne igra Valensija, pa je nekako Saragosa u Leonu, odnosno „Romareda“ vremenom postala bolji izbor, iako je „Mestalja“ uvek puna.
Ne trpe ni predsednike, ni trenere, iako podržavaju igrače. Krajem prošle decenije, Valensija je imala četiri predsednika za nepune dve sezone, a treneri se, pitajte Kumana, loše provode. Igrači su uvek u pravu, ostali završe spaljeni, kao lutke na lokalnom festivalu „Los Faljas“.
Vremenom je u gradu jačao nacionalizam, finansirani su čitavi kvazi-naučni poduhvati da se dokaže da je domaći jezik autentičan, a ne varijanta katalonskog. Tu je došlo do spora sa Barselonom, koji se odrazio na fudbal. Levant znači „Istok“ i tim dijalektom se recimo govori u Taragoni i Kasteljonu koji pripadaju Kataloniji.
Do devedesetih, odnosi dva „naroda“ su bili prijateljski, mada je sredinom osamdesetih došlo do afere poznate kao „stari kamen“. Naime, grupa lokalnih arheologa, inače sponzorisana od pomenutih nacionalističkih pokreta je „otkrila“ navodno stari kamen na kome je pisano „Valensijanom“, odnosno to je bio dokaz da je to autohtoni jezik.
Tačnije, trebalo je da bude dokaz.
No, posle istraživanja koje su sproveli Katalonci, i nezavisni arheolozi došlo se do ponešto drugačijeg zaključka. Kamen je u stvari bila cigla, ne baš stara, iz fabrike u okolini propale 1963. godine. Naravno da su katalonski mediji jedva dočekali, šale na račun „siromašnih rođaka sa juga“ su bile veoma popularne u štampi u Barseloni što je pojačalo jaz.
Pa se, nešto što je ličilo na prijateljski meč na tribinama i proslavu zajedništva (iako na terenu nije bilo popusta) pretvorilo u rat. Kada je Kuman stigao na klupu, osim čuvenog sukoba sa Hoakinom koji ga je optužio da je alkoholičar, Holanđanin je sklonio lokalne heroje, Kanjizaresa, Albeldu i Angula. To mu je, uz prošlost iz Barse pribavilo mnogo neprijatelja. Dočekan je zvižducima, odmah se posvađao sa pola svlačionice, pa nije dugo potrajao. Te godine je Valensija osvojila kup, ali je i pored trofeja „Rambo“ smenjen krajem aprila, a klupski čovek Voro je priveo kraju sezonu. Inače, ni Kuman nije počeo na klupi tu godinu, Kike Sančez Flores je krajem oktobra, Viktor Fernandez je vodio tim pet dana, pa je onda preuzeo Kuman.
U ovoj deceniji nije retkost da flaša poleti ka fudbalerima i navijačima Barselone, a ovo sigurno niste znali. Levante, manji gradski klub nosi iste boje kao Barsa, iritira komšije. Razlog, 1935. je Levante uzeo te boje, kako bi istakli radničko poreklo, solidarnost sa katalonskim narodima jer je Valensija buržoaski klub. Naime, kada je zemlja na istoku postala jeftinija, mnoge madridske firme su otvarale pogone, vlasnici su prigrabili Valensiju, ali su „plave kragne“ bile uz Levante. Samo, to se vremenom promenilo, socijalne i svake druge migracije su u poslednjih pola veka neke od takvih podela učinile besmislenim.
Levante je takođe, pričalo se, kako bi nervirao Valensiju doveo Krojfa iz Amerike gde je otišao nakon Barselone, ali se tu nije dugo zadržao, pa je na kraju posle desetak utakmica otišao u Holandiju gde je završio karijeru. Ali, navijači Valensije sa visine gledaju Levante, oni ne vole Barsu, kao ni Real. Oni za razliku od Barselone, nikada nisu insisistirali na otporu Franku, iako je Mestalja razrušena u ratu, sačuvali su svoj tim, pa i osvojili titulu 1942. U Valensiji nije bilo osvete kao na severu od strane falangi pa je taj nacionalistički otpor bio manji. Valensija je svoj prvi kup osvojila protiv Barse, na Mestalji su tzukli Barselonu 6:2.
I na transfer polju su se radovali kada su dobili rat za Marija Kempersa početkom osamdesetih, ali nisu osvojili ništa sa najboljim igračem prethodnog Mundijala. Ali, morali su i da prodaju Vilju pred opasnošću od bankrota, baš Barsi pre gotovo deceniju.
Ostalo je rivalstvo, poslednje dve sezone su samo jednom izgubili od „Blaugrane“, dobili su i meč u kupu, ali svejedno ovaj tim je dobio tri utakmice cele sezone i jasno da više ne pripada kremu španskog fudbala.
2 Komentara
Oldboy
Braco Mićo
IMUN NA MINUSE(VE)
Kempesa, ne Kempersa. Manolo je i u Novom Sadu bio na zapadu:-D