"Galaktikosi" ili priča o tome kako je igra pretvorena u spektakl

Silvio Berluskoni nikada nije bio glup i naivan tip. Naprotiv, oduvijek je znao šta gledaoci, a kasnije i birači žele. Bogatstvo je stekao udovoljavajući gledalištvu programom svojih televizijija iz Mediaset grupe, a kada mu je televizija postala najpopularnija u Italiji njen uticaj je iskoristio za stvaranje političke moći.

Elem, Berluskoni je jako dobro znao šta radi kada je postao vlasnik Milana, sredinom osamdesetih godina posrnulog evropskog šampiona koji je od 1969. do 1988. godine osvojio samo jedan skudeto. U svom tv programu je već imao najgledanije kvizove, talk show programe, sapunice, najgledanije muzičke emisije, skrivene kamere, sve začinjene najljepšim Italijankama svog vremena. Falilo mu je još nešto kako bi zaokružio svoju ponudu kojom bi privukao sve slojeve društva i postao apsolutni vladar nad medijskim nebom Apenina. „Jedina stvar prema kojoj Italijani gaje strast jednaku onoj koju imaju prema ženama je fudbal“, pomislio je on jednog popodneva dok je gledao jednu utakmicu holandske reprezentacije, i odluka je pala – Gulit, Rajkard i Van Basten su zadužili crveno-crnu opremu.

Ovaj trio je od Milana s kraja '80-ih i prve polovine '90tih stvorio magnet za gledaoce, došli su i rezultati, a rejtinzi Mediaseta su skočili u nebo. Silvio je zadovoljno trljao ruke, investicija mu se isplatila. Serija A je postala najpopularnija i najjača liga u Evropi, a njegov Milan je postao neprikosnoveni vladar Kalča i najbolji evropski klub te dekade.

I upravo je u tome razlika između Milana sa kraja osamdesetih godina dvadesetog vijeka i Real Madrida sa početka 21. stoljeća. Berluskoni je želio da bude najbolji u fudbalu, i znao je da će mu titula najboljeg donijeti sve ostalo – popularnost, rejtinge, gledanost i zaradu. Sport je ostao u fokusu, jer je suština u to vrijeme bila važnija od izgleda pakovanja. Nije bio najvažniji broj prodatih dresova, visina ugovora kod prodaje televizijskih prava, megalomanske turneje po Dalekom istoku, marketinški potencijal igrača. Ne. Najvažnije je bilo biti najbolji, bez obzira na način kako se to postiže, a ostalo će doći.

Real Madrid je u 21. stoljeće ušao kao osvajač Lige šampiona sa Kasiljasom, Salgadom, Ijerom, Roberto Karlosom, Mekmanamanom, Redondom, Raulom i Morijentesom u timu, predvođeni Visente Del Boskeom. I sa novim predsjednikom kluba.

Umjesto Lorenca Sansa, nekoliko dana nakon proslave 8. titule šampiona Evropa, na čelo kluba je došao Florentino Perez!

A sa njim i Figo! Kakva bomba! Temelji Nou Kampa dan danas se ljutito zatresu kada im neko izgovori ime ovog Portugalca! Ispunjenje Perezovog izbornog obećanja i Figovo predstavljanje madridistima je prvi dan kada je u Madridu fudbal ustupio mjesto spektaklu!

Riječ spektakl vuče korijene iz srednjovijekovne Engleske i označava posebno pripremljenu predstavu, a Englezi su je pozajmili od latinskog spectaculum – predstava, odnosno spectare – gledati.

Real Madrid je, nesporno, najveći fudbalski klub na svijetu, koji je u svom sastavu uvijek imao zvijezde oko kojih se vrtila igra. Međutim, do pojave Pereza i njegovog okretanja spektaklu ni istorija Reala nije zabilježila toliko fenomenalnih igrača na jednom mjestu. Realu i Realovoj publici nije važno samo pobijediti – u Madridu se mora pobjeđivati sa stilom! Antić, Kapelo i Murinjo su to shvatili na najteži način.

Međutim, Perezu je pobjeda prestala biti važna. Važan je bio stil! Kasiljas, Roberto Karlos, Bekam, Zidan, Figo, Ronaldo i Raul su činili prvi svjetski super tim! Najsjajnije svjetske zvijezde su spojene u jedno sazviježđe – rođeni su Galaktikosi! Perez je stvorio tim snova, tim koji je klubu omogućavao milione zarade, tim koji je postao veći brend od klub, tim čiji igra i rezultat nije bio bitan – bitno je bilo samo vidjeti ih skupa na terenu i biti dio spektakla! Jer se nikada u istoriji fudbala nije desio takav bljesak fudbalskih veličina!

Perez je učinio korak više od Berluskonija. Zanemario je trenera, taktiku, Makelelea, odbranu. Sportski rezultat ga nije zanimao. Interesovalo ga je samo da publici čitavog svijeta pruži gušt da na terenu u jednom trenutku gleda 5 od 10 najboljih fudbalera u galaksiji. Interesovalo ga je koliko će Figo prodati dresova, koliko će Španaca zbog Galaktikosa platiti kablovsku, koliko će Bekam prodati svega u Japanu, Kini i Indoneziji i koliko će Siemens platiti za reklamu na dresu, na najboljem mjestu za reklamiranje na svijetu.


Show bizz mašinerija je pokrenuta i posle Galaktikosa više ništa nije ništo. Spektakl je putem tv ekrana ušao u svaki kutak planete. Dribling je i dalje ostao važan, ali je važnija postala Bekamova frizura, odnosno svađa Ronalda i Ivana Elgera. Dobro prekinut napad, anticipacija u skoku kod odbrane kornera, milimetarski precizno uklizavanje su potpuno devalvirali.

Drugi veliki klubovi su vidjeli na koji način fudbal može funkcionisati. Kao protivteža Galaktikosima se javlja La Masija, pa se Pujolu, Inijesti, Ćaviju i Mesiju dodaju Ronaldinjo, Eto i Anri. Dobijamo drugi super tim koga odbrana ne zanima.

Zatim dolaze super Čelzi, super Mančester Siti, super Bajern, super PSŽ, super Galaktikosi 2. Njima se napadačkim fudbalom suprostavljaju (u granicama svojih mogućnosti) Borusija i Arsenal. Svi timovi kopiraju Realov recept za korporativni uspijeh. Samo napad, samo golovi, samo spektakl. Fudbalska filozofija Evrope se mijenja. Odbrane i dosadan fudbal nikoga ne zanimaju, klubovi se utrkuju u svojoj atraktivnosti. Taktike i katanačo ostaju na sceni samo u Italiji (i još nekim pasivnim krajevima gdje svaka progresivna ideja kasni 15-20 godina), koja neprilagođena fudbalski i ekonomski sve više zaostaje.

I tako su Perez i Galaktikosi fudbal iz domena igre i strasti preselili u domen lake zabave pristupačne milionima. Kome se sviđa – sviđa, kome se ne sviđa uvijek može gledati Kalčo i Južnoamerikance.