Voša se oprostila od svoje legende
Održana komemoracija za Zorana Dakića.

Povezane vesti
Rusi nemilosrdni prema Srbima, Vošin debakl protiv Zenita, Spartak tek malo blaže prošao sa Stankovićem
Moćni Zenit je Vošina generalka pred sezonu u kojoj nema više izgovora
Vojvodina spremila 1.450.000 evra za veliki povratak Dušana Tadića!?
Mustafa oduševljen Vojvodinom: "Hvala navijačima, jedva čekam prvo kolo"
Danas je u prostorijama FK Vojvodina, na stadionu „Karađorđe“ održana komemoracija u čast bivšeg igrača „stare dame“, Zorana Dakića.
Zoran Dakić je rođen 28. jula 1940. godine u Šapcu, gde je u dresu Mačve započeo fudbalsku karijeru. Kako je i sam pričao, njegov početak karijere bio je posebno interesantan, a najzanimljivije detalje iz njegovog života i karijere otkrio je sekretar Sekcije veterana FK Vojvodina, Cvijan Savković.
"Kao dečak, igrao je fudbal na licadi sa Vojislavom Melićem i Selimirom Miloševićem, primetio ih je čuveni Ćele Vilotić i ponudio im je da dođu na trening Mačve i tako su svi zajedno počeli da igraju za podmladak. Nakon što su trojica igrača Mačve otišla, oni su kao 16-godišnjaci postali prvotimci, a ubrzo i standardni igrači prve postave. Dobre igre čule su se do Beograda, pa je Dakić karijeru nastavio u OFK Beogradu, a Melić i Milošević su završili u Crvenoj zvezdi. Dakić je u OFK Beogradu proveo pet sezona, osvojio je dva Kupa Jugoslavije, bio je standardan u najboljoj generaciji čuvenih „romantičara“ među kojima su bila slavna imena kao što su – Stepanović, Krivokuća, Skoblar, Petković, Samardžić i Santrač", otkrio je Cvijan Savković.
Nakon OFK Beograda, usledio je dolazak u Novi Sad, koji je promenio njegov život i karijeru. Tu je upoznao svoju suprugu, zasnovao porodicu, i kasnije se vratio da živi.
"U Vojvodinu je došao pred sezonu 1966/67, kao veliko pojačanje šampionske generacije, koja je prethodne osvojila prvu šampionsku titulu. Sa Vošom je igrao u Kupu šampiona i bio je važan član ekipe sve do 1970. godine do kada je upisao 137 zvaničnih utakmica za „staru damu“. Nakon Vojvodine, put ga je odveo u Francusku, gde je nastupao dve sezone za Rems i potom još dve za Ažaksio. Tokom boravka u Francuskoj stekao je i trenersku diplomu, pa je odmah po završetku igračke započeo novu karijeru. Čak devet godina proveo je kao pomoćni trener Dizeldorfa, a kasnije je kao trener radio u Angoli i Gabonu. Po završetku trenerske karijere, vratio se u Novi Sad, gde je i živeo do smrti. Bio je u braku sa poznatom atletičarkom Šteficom Kraut-Haker, sa kojom ima dva sina, Željka i Srđana. Njegov sin Željko je dete Vojvodine. On je sa omladincima osvojio Kup Jugoslavije 1986. godine, a potom je i kao prvotimac osvojio drugu titulu u istoriji kluba 1989. Zoran Dakić je u penzionerskim danima često bodrio svoju Vojvodinu sa tribina, ali je takođe pratio i utakmice odbojkaškog kluba, čiji je bio veliki navijač. Uvek je bio raspoložen, nasmejan i vedrog duha i kao takvog ćemo ga zauvek i pamtiti", rekao je Savković.
U ime FK Vojvodina, od Zorana Dakića biranim rečima oprostio se i njegov bivši saigrač, Vasa Pušibrk, član šampionske generacije i predsednik Sekcije veterana „stare dame“.
"Vojvodina je u to vreme dovodila takve igrače, koji su tada bili prava pojačanja za naš tim. Bilo je divno prisećati se velikih utakmica sa OFK Beogradom, koji je u to vreme imao jak tim i drago mi je što je nakon njih postao naš saigrač. Takođe, mi smo ovde, na ovom stadionu trenirali zajedno, tu je trenirala i njegova supruga, atletičarka Štefica, gde se i rodila ta velika ljubav iz koje su došla i dva divna sina. Ovde smo trenirali, ovde smo se družili i provodili mnogo zajedničkog vremena, i baš zato sam ponosan što u njegovu čast održavamo komemoraciju ovde, na tom istom stadionu", počeo je priču Vasa Pušibrk.
On se potom prisetio zbog čega je Zoran Dakić bio tako poseban kao igrač, ali i kao čovek, jer je uvek i u svemu bio – profesionalac.
"Zoran je uvek imao taj jedan neverovatan režim života, kao profesionalac i čovek, zbog čega sam mu se uvek divio. Zoran je pazio na svaki detalj svog života, od ishrane, masaža, priprema za utakmicu, retko se u tim vremenima viđao takav profesionalac. Naši životi su se razmimoišli, iako smo zajedno otišli u francuski Rems, ali sam ja otišao kada je došao Milan Galić. Kasnije ga je put odveo u Ažaksio, na Korziku, u klub koji je u to vreme bio jedan od najbolje organizovanih. Po završetku igračke karijere i dugogodišnjeg trenerskog rada, najpre u Dizeldorfu i kasnije u Angoli i Gabonu, Zoran je svoje gnezdo napravio u svom Novom Sadu, sa svojom decom i svojom Šteficom. Tu na Keju, gde je imao pogled na široki Dunav, išao je na Riblju pijacu i često sam ga viđao na biciklu kako obavlja svakodnevne poslove za svoju porodicu. Posebno sam srećan zbog njega što je dočekao decu svoje dece, bio je divan deda, veliki čovek i moj veliki prijatelj i neka mu je večna slava", rekao je Vasa Pušibrk.
0 Komentara