INTERVJU - Od lenčuge do legende: Kako je Milan Glušac ušao u Arenu i osvojio srce nacije
Srbija je nepresušni izvor vrhunskih golmana, a on je poslednji u nizu
Povezane vesti
Nema odmora za zlatne vaterpoliste, uskoro će ponovo biti u bazenu!
Izvanredni Grci sa prvog mesta idu u polufinale, a Hrvati sad imaju sve u svojim rukama
EP - Španci "potopili" Francuze i stavili Srbe i Mađare pod pritisak
Zvanična potvrda - Holandija nije oštećena protiv Srbije, evo zašto je poništen gol za pobedu!
Slavi Srbija i dalje svoje "delfine", svoje zlatne vaterpoliste, selekciju koja je godinama i decenijama ponos i dika ove male, sportom zaražene zemlje.
Menjaju se decenijama države, imena država, smenjuju se generacije, dolaze novi klinci i postaju heroji, bez obzira na godinu. I bez obzira na godinu, svaki državljanin Srbije bi skoro uvek svakom iz neke druge zemlje mogao da se predstavi sa "Dobar dan, naša vaterpolo reprezentacija je bolja od vaše".
Tako su trostruki uzastopni olimpijski šampioni osvojili Evropsko prvenstvo posle osam godina i baš u Beogradu vratili ovu medalju koja se "nećkala" skoro deceniju. I opet nam je vaterpolo dao novu zvezdu i heroja. Debitant na velikim takmičenjima, pa još i golman.
Naravno, to je Milan Glušac. Ovaj 23-godišnji Beograđanin, vatreni zvezdaš, pasionirani ljubitelj fudbala pričao nam je kako je počeo da trenira vaterpolo jer je "lenčuga da trči", kako to izgleda u sistemu reprezentacije, šta je u glavi golmana kad protivnik ima igrača više, kako se oseća sada kad je heroj nacije, otkrio za koga navija u Premijer ligi, koju jako voli…
Ali, mora da mu je sada malo lakše, jer se naspavao…
"Sad mi je još gore. Nema stajanja. Sada sam bio na nekoj proslavi, jutros gostovao... Ne znam ni gde sam sve bio, na Uni, na televiziji... Nisam ninznao da postoji toliko televizija, baš sad ne znam. I novinare... Ja ne gledam televiziju, znam za možda četiri TV emisije, tri podkasta i to je to."
Dobro. Ovaj period slave je verovatno čudan period za tebe, a završio si ga ne samo sa zlatnom medaljom, nego i sa nezvaničnom titulom heroja nacije. Kako se sada osećaš?
"Iskreno, hvala Vam na čestitkama, pre svega. Još uvek nisam svestan šta sam uradio. Mislim, generalno mi, kao reprezentacija Srbije, nismo svesni šta smo uradili za našu zemlju, za naš narod. Mislim da ćemo tek u narednim mesecima i godinama koje predstoje postati svesni zapravo koliko smo radosti i ljubavi doneli našem narodu, našoj Srbiji."
Pošto si sada poznato lice i svi te vole, kako se osećaš povodom toga? Da li si prihvatio to?
"Pa eto, osećaj je fenomenalan, zaista. Da li bih ja rekao da sam heroj nacije... Pre bih rekao da smo mi svi zajedno jedan veliki heroj nacije, jer zaista, da nije bilo mojih saigrača koji su mi pomagali i dosta olakšavali posao, mislim da ne bih ja izrastao u tog, hajde da kažem, junaka. Mislim da smo svi zaista dali svoj maksimum i da smo se na pravi način odužili publici koja je došla da nas bodri u ovolikom broju. Zaista neverovatno."
Kako si reagovao i kako si se osećao kad si dobio poziv za reprezentaciju, za nastup na Evropskom?
"Ja sam, iskreno, negde i očekivao to, i priželjkivao. Zaista, osećaj je sigurno najlepši mogući u karijeri, sigurno najlepši momenat u mom životu. Za mene je to negde ostvarenje dečačkog sna. Ceo život sam radio i trenirao za tako nešto i to je zaista osećaj koji se ne može opisati rečima."
Postoji u reprezentaciji Srbije, a i ranije u Jugoslaviji, jedan sistem gde se igrači razvijaju, gde se međusobno pomaže i svi se poznajete. Ali, kada je došla ta Holandija, nije to išlo baš kako ste želeli, a pre svega ne onako kako su ljudi očekivali. Šta ste osetili tada? Kada ste pričali međusobno, da li se nešto menjalo među vama? Jeste li rekli da mora nešto da se koriguje? Kakva je bila reakcija?
"Pa jeste, generalno kroz te promene, sve te Olimpijske igre... Svi znamo da mi vaterpolisti uvek imamo te neke nagazne mine, da kažem, i neke poteškoće s kojima se susrećemo. Tako da – ništa, skupili smo se, verovali smo u naš rad, znali smo da radimo pravu stvar i da samo treba da verujemo. Kao što sam rekao, i ja i oni, cilj nam je na Evropskom prvenstvu bio finale i da osvojimo zlatnu medalju. To se na kraju ispostavilo kao prava stvar, to smo i uradili. Ali negde nam je ta utakmica sa Holandijom dala dodatni motiv i nekako nas je sve razbudila. Shvatili smo da prosto svi danas igraju vaterpolo i da moramo u svaku utakmicu da uđemo stopostotno maksimalno. Zaista mislim da smo iz utakmica u utakmicu rasli i podizali formu za finalnu utakmicu."
Puna Arena je, naravno, vetar u leđa, ali i pritisak očekivanja. Iskreno, nijedan sportista ne zna kako će reagovati na to, na takvu publiku. Kada je mnogo vatrene publike, a vi ste u kontraritmu... Da li vam je to postalo vetar u leđa od početka, ili je bilo malo pritiska i stegnutosti zbog domaćeg terena?
"Iskreno, ja mogu da pričam u svoje ime, ali mislim da i moji saigrači dele isto mišljenje kao i ja. Meni to nije predstavljalo pritisak, meni je to bila samo dodatna obaveza i nekako nas je sve razbudilo. Morali smo prosto da damo svoj maksimum. Igramo pred domaćim navijačima, pred svojim porodicama, pred svojim drugarima, prijateljima, ljudima koje volimo. Tako da, morali smo da damo maksimum. Nema ništa lepše nego igrati pred domaćom publikom, još u Beogradu, u gradu gde ste rođeni. Nekako nismo mogli da izneverimo sve te ljude koji su došli da nas bodre. Zaista, mali broj sportista može se pohvaliti činjenicom da je igrao pred domaćom publikom, u svom rodnom gradu, i to pogotovo na Evropskom prvenstvu, a kamoli još da osvoji zlatnu medalju i bude prvi u Evropi."
Naša vaterpolo reprezentacija je decenijama fenomen. Imali smo razne sportove, uspešne generacije, uspešne sportiste... Pamtimo i "evropsku noćnu moru", odnosno košarkaše u periodu 1995–1998, ali nikad nijedna reprezentacija nije u kontinuitetu toliko dominirala kao vaterpolo reprezentacija. I onda, kad se desila smena generacija, kad su svi mislili da je gotovo, vezana su još dva olimpijska zlata. Svi naši vaterpolisti, uključujući i tebe kao debitanta na velikom takmičenju, imaju taj šampionski nastup: "Mi smo šampioni, mi smo glavni, vi ostali dođite pa nam uzmite nešto ako možete". Da li se taj duh uzgaja kroz reprezentaciju, da li se kupi usput, igrom, savetima, pričom? Šta misliš o tom šampionskom karakteru srpskih vaterpolista?
"Pa jeste, u pravu ste. To je taj kult reprezentacije koji gajimo i koji imamo svih ovih godina. Zaista, svi se sećamo tih prošlih igara, reprezentacija, svih igrača koji su prošli. To su vrhunski igrači, olimpijski šampioni. Negde, kad god uđete u reprezentaciju, tu su stariji igrači koji Vas bodre. Pričamo u reprezentaciji o pravilima ponašanja, o tome da uvek morate da date maksimum za svoju zemlju. Negde nas odmalena pripremaju kroz klubove za te najveće domete i za reprezentativne selekcije. Tako da, to je nešto što prosto nosimo u krvi, s čime smo rođeni. Generalno, kako vreme odmiče, sve više i više postajemo svesni da smo članovi reprezentacije Srbije koja je sigurno najveći sportski kolektiv u Srbiji, a i generalno na svetu. Negde živimo i radimo sa tim."
I na šampionatu je bilo teškoća koje niko nije očekivao, prvo suspenzija Jakšića, pa onda neigranje Ćuka u finalu i onaj virus za koji smo saznali tek pošto se desio pred polufinale. Opiši mi kako je to izgledalo sa tim virusom i kako je bilo vama kada ste znali da neki igrači nisu mogli uopšte da treniraju do same utakmice, a neki ni do finala? Da li vas je to poremetilo i koliko vam je pomogao taj šampionski duh i vaš karakter da prevaziđete te stvarno neočekivane nedaće?
"Sve ste saznali, sve se zna. Sada možemo da pričamo o tome. Ja sam i dan-danas malo bolešljiv, ali to nas je nekako ujedinilo. Mi prosto nismo navikli da kukamo, od toga nemamo ništa na kraju. Da smo izgubili to finale ili da nismo ušli u finale, niko ne bi pričao o nama. Na kraju se pamte samo šampioni. Negde nas je ta bolest ujedinila i dala nam dodatni podstrek. Prosto, to je sad to – ako uradimo nešto, radili smo, inače nas niko neće zapamtiti. Morali smo da skupimo redove i da igramo, kao što Vi kažete, bolesni i pod raznim uticajima bolesti. Svi smo bili malaksali i danas je pitanje kako smo skupili snage da odigramo to polufinale i finale. To su po meni dve najbolje utakmice na našem turniru."
A šta prolazi kroz glavu golmanu kad igraš utakmicu za medalju, pa za zlato, a protivnik ima igrača više?
"Kroz glavu prolazi: 'Moraš da odbraniš', to je prvo što prolazi..."
U Novom Beogradu ti je trener legendarni Aleksandar Šoštar, koji je sa Jugoslavijom osvojio Olimpijske igre, svetsko zlato i dva evropska, kao i sa SR Jugoslavijom olimpijsku bronzu. Da li te zvao posle mečeva? Da li je imao pohvale, primedbe?
"Jeste, jeste. Šoleta pozdravljamo ovim putem, on je moj trener u Novom Beogradu, trener golmana. Jesmo, čuli smo se, davao je podršku. Ali Šole ne voli toliko da hvali ako nema materijala. Ni sad me nije toliko ishvalio, iskreno, on je uvek pomalo nezadovoljan, ali dobro, to je Šole. Zaista mu hvala na svemu što radi za mene. Naravno, mi nastavljamo našu saradnju i mislim da će to sve biti u godinama koje dolaze još bolje."
Ima li nekih stvari u tvojoj igri koje možeš da popraviš i da napreduješ dalje? Jer jako si mlad, a već vrlo trofejan i u klupskoj karijeri si jako uspešan.
"Pa hvala Vam puno. Ja mislim da mogu. Što se kaže, golmani su kao vino. Meni sigurno predstoji još teži rad jer, kako kažu, najlakše je doći do nekog nivoa, a najteže je opstati na tom nivou i zadržati konstantu. Tako da, mislim da su tek godine i godine preda mnom. Mislim da će iz godine u godinu sve biti bolje i bolje. Što sam stariji, a pogotovo za moju poziciju, mislim da je iskustvo najbitnije u svemu. Tako da mislim da će svaka sledeća godina biti bolja. Bože zdravlja."
To je sve tačno i mi svi tako razmišljamo. Baš zbog toga se često govori da si ti budućnost, ne samo sadašnjost, nego i nosilac naše reprezentacije. Da li ti to stvara neki pritisak kada čuješ da je Milan Glušac budući nosilac reprezentacije Srbije?
"Iskreno, ne stvara mi pritisak, meni je to zaista zadovoljstvo. Prosto, treniram i radim ceo život za to. Nekako sam se spremao godinama za ovo, tako da mi ne predstavlja nikakav pritisak. Zaista jedva čekam da tako bude."
A odakle imaš takav karakter? Kad si sportista i mlad čovek, nemaš mnogo vremena za neke provode, za zezanje, a baviš se aktivnošću koja je u svojoj prirodi jako emotivna i zahteva emocije. Znači, mlad čovek, kad ga baciš u emotivnu aktivnost kao što je sport, dešavaju se neki lomovi, neka ludila... Ti si ostao potpuno miran, samopouzdan. Odakle to dolazi? Kuća, geni, vaspitanje…?
"Pa sigurno da dugujem zahvalnost svojoj porodici što me je izvela na pravi put, svojim najbližima. Tako sam odrastao, u takvom okruženju. Zaista, bez porodice ništa od ovoga ne bi bilo moguće. Nekako, kad god dođem na bazen i pred tu publiku, kad igram – kao što Vi kažete u Areni – ako je to neki pritisak, meni zaista to nije pritisak. To mi je neka zona komfora i tu se najslobodnije osećam. To je ono gde mogu da se pokažem u najboljem svetlu. To je ono što radim, ono što volim, čime se bavim i ne predstavlja mi nikakav pritisak. Samo uživanje, privilegiju i čast."
A odakle samopouzdanje?
"Pa ne znam, takav sam od malena. Nekako mislim da najbolje radim svoj posao, tako da uživam u tome i prosto odatle crpim najveću snagu."
Kako si počeo da treniraš baš vaterpolo? Zašto vaterpolo, a ne fudbal ili košarka, što su tradicije ovdašnjih sportova? Možda čak i rukomet koji je nekad bio popularniji od vaterpola?
"Pa jeste. Kao mali, ja sam trenirao i košarku i fudbal i vaterpolo. Znači, sva tri sporta. I prosto, nekako u fudbalu me je mrzelo da trčim, iskreno, pa sam bio golman. I onda košarka... Košarku sam batalio posle godinu dana, ali isto me je mrzelo da trčim. Bio sam lenčuga, da se tako izrazim. Pa sam bio u fudbalu golman i u vaterpolu. Uporedo sam trenirao. Naravno, prvo sam počeo plivanje, pa sam prešao na vaterpolo, kao i svi vaterpolisti. I onda, negde ta neka ljubav prema vodi... Pošto sam, kad sam bio mali, dosta vremena provodio na moru i stalno sam bio u vodi. Otac i ja smo uvek šutirali, onako na neke imaginarne golove. Nekako video sam da sam za to talentovan, a ne za fudbal. Iako mi je i Otac kao mlad isto bio fudbalski golman, negde mislim da sam od njega nasledio taj neki osećaj za prostor, za gol, za loptu. I eto, odatle sam na kraju ostao na vaterpolu sve do dana današnjeg."
Kada se povedu te stvari, imaš li možda nekog od tih golmana koji ti je uzor? Imali smo plejadu vrhunskih golmana kroz istoriju.
"Pa iskreno, nisam imao nekog konkretnog uzora, gledao sam da od svakog uzem ono najbolje. Svako pomalo: Aleksandar Šoštar, Slobodan Soro, Bane Mitrović, Gojko Pijetlović... Mislim, zaboraviću nekog, neka se ne ljute, ali zaista to su bili fenomenalni ljudi, fenomenalni sportisti i gledao sam da od svakog uzmem ono najbolje. Nisam imao nekog idola u koga bih baš tačno gledao, jer mislim da svako treba da bude svoj i da na svoj način bude najbolja verzija sebe."
Pomenuli smo kontinuitet, a zaista je važan taj kontinuitet jer srpski vaterpolo ne predstavlja samo osvajanje, nego osvajanje u kontinuitetu. To je normalno. Sledeći cilj, šta je? Svetsko prvenstvo, zlato, četvrto uzastopno olimpijsko u Los Anđelesu?
"Pa sledeći cilj je sigurno Svetsko prvenstvo u Mađarskoj, u Budimpešti, u njihovom čuvenom bazenu. Tako da je to sigurno jedan od ciljeva. Ali sve ovo je, naravno, usputno do Olimpijskih igara u Los Anđelesu gde, kao što znate, branimo medalje. Jurimo tu četvrtu uzastopnu i to bi zaista bilo ostvarenje dečačkog sna. Iako, da kažem, i ovo je sigurno najdraža medalja koju ću ostvariti u karijeri – mada to već sad mogu da kažem – ali te Olimpijske igre, mislim da bi to bilo vrhunac svega."
Šta radiš u slobodno vreme? Znam da studiraš i negde sam načuo da voliš da šetaš po prirodi. Kako provodiš slobodno vreme?
"Da, pa iskreno, to je istina. Lepo ste se informisali. Volim da gledam fudbal, dosta pratim Premijer ligu. To mi je, da kažem, neki hobi."
(Tek posle smo saznali i da ima petogodišnjeg maltezera i da je ljubitelj pasa, pa eto još jednog razloga za simpatije.)
Navijaš li za nekoga u Premijer ligi?
"Navijam za Mančester Junajted. To je najveći engleski klub. Volim da gledam fudbal, da čitam knjige u slobodno vreme. Sad sam trenutno pročitao knjigu Tima Grovera – to je psiholog, koji je radio sa Majklom Džordanom. Njegovu knjigu sam upravo završio. Ali najviše volim te neke autobiografije i biografije poznatih ličnosti i sportista da čitam. Eto, to sam čitao tokom Evropskog prvenstva. Volim da gledam serije, filmove recimo... Pa omiljena serija mi je 'Peaky Blinders', ona mi je baš top. Skoro se i završila. Filmove slabije, više serije. Filmove pogledam kad naleti nešto. Tako da, kao i svi normalni ljudi, nemam nešto specijalno što volim da radim."
I na kraju tvoj savet mladima koji bi da krenu da treniraju vaterpolo, a posle da budu vaterpolisti – šta bi im savetovao?
"Ja bih vam savetovao, pre svega, da treniraju bilo koji sport koji vole. Da rade ono što vole u životu. I da ne gledaju to kao da će nešto obavezno napraviti u karijeri, nego da je to više zbog druženja i zbog tog nekog drugarstva koje će pamtiti ceo život. Jer ja se i dan-danas družim sa momcima koji se ne bave vaterpolom i koji više nisu u toj sferi, a tu sam stekao prijatelja za ceo život. Mislim da je to najbitnije od svega, zapravo. Pored toga što je zdravo, naravno, ako hoće da se bave profesionalno sportom."
0 Komentara