SRBIJA – FRANCUSKA: Oslobođeni duh igre i talačka kriza

I, zaista, za igru naših košarkaša sa kraja dvadesetog i početka dvadesetprvog vijeka nije postojao bolji opis od tog da su oni pronikli u sve tajne košarke, da je duh igre sletio na njih stvarajući od Đorđevića, Paspalja, Divca, Danilovića, Bodiroge, Rebrače majstore igre, a od Savića, Saše Obradovića, Lončara, Tomaševića, Stojakovića, Gurovića, Jarića njihove vijerne šegrte, bez kojih nijedno djelo ne bi bilo dovedeno do savršenstva.

Duh je potrebno njegovati, on je osjetljiv, nestalan kao plamen svijeće. Ivković, Obradović i Pešić, tri od pet najvećih aktivnih gurua košarke, su to znali činiti najbolje. Duh igre ne trpi nepoštovanje bilo kakve vrste, duh igre traži posvećenost. Ako neko narušava poredak, taj neće izaći na podijum radi dobijanja medalje. Radmanović tu lekciju nikada neće zaboraviti.

Ljudska priroda je kvarna. Nije uzaludna ona kletva "imao, pa nemao". Košarkaši, treneri, rukovodioci saveza su postali osioni, arogantni, samodovoljni zbog svojih uspijeha. Izgubili su poštovanje prema sebi, igri, drugima. Duh igre nas je napustio povrijeđen i uvrijeđen.

Nastalo je mračno doba od 2003. do 2008. godine. Frankenštajn od tima iz Švedske, Tomaševićev šut za tri poena u poslednjoj sekundi protiv Kineza za izlazak iz grupe na OI 2004. godine, Novi Sad i sve u vezi sa njim, Nigerija koja nas je pobijedila u Japanu 2006. godine, Miličićev prostakluk iz 2007. godine kada je naša reprezentativna košarka dotakla dno.

I onda, kada su sve košarkaške zemlje koje nešto znače bile u Pekingu na OI 2008. godine, guru Ivković se vratio kako bi, prije svega u Zemlju košarke vratio poštovanje. Prema sebi i drugima, znajući da je to podloga na koju duh igre slijeće. Kvalifikacije za EP u Poljskoj obilježio poraz u Finskoj. To je bio prvi stepenik piramide na čijem vrhu se sada neočekivano nalazimo.

Poljska 2009. je početak jedne generacije kojih 5 članova sada gledamo, krađa u Istanbulu 2010. godine (Tunčeri je iskrivio prostor, a Ašik još traži ispalo oko ispod koša koji je obilježio Đorđević 1992. godine), povrede kompletne bekovske linije 2011. i 2013. godine i još jedan ciklus kvalifikacija iz 2012. godine su bili čistilište kroz koje smo morali proći, okajati grijehe, povratiti poštovanje.

To je ona riječ, respekt, na kojoj Saša Đorđević insistira. Čovjek koga respektuje čitav svijet, čovjek koji je sazdan za košarku i od košarke. Igračka legenda. Institucija. Čovjek uzor. Učenik najboljih evropskih trenera. Čovjek koji voli život, koji uživa u životu kao rijetko ko koga smo imali prilike da gledamo, neko ko zna da je svaka igra personifikacija života i koji u igru unosi svu harizmatičnost svoje ličnosti. Pobjednik!

Za vrijeme Ivkovića reprezentacija je počela poštovati druge. Neke, malo bolje od nas, gledali smo sa strahopoštovanjem.

Đorđević je igračima usadio i samopoštovanje. Strahopoštovanje prema drugim je nestalo.

Poštovanja prema Đorđeviću i reprezentaciji nisu imali Veličković i Micov, možda i drugi za koje to ne znamo. Đorđević je, opet, poštovanja imao prema Savanoviću, čijim nepozivanjem nakon Veličkovićevog otkaza je učinio presedan u srpskoj sportskoj kulturi. Prema Krstiću i Teodosiću se ponio kao Obradović prema njemu u Grčkoj 1998. godine: "Ok, povrijeđeni ste, ali samo vaše prisustvo je dovoljno da pobjeđujemo". Preduslovi za dobru igru su stvoreni još prije optrčanog prvog kruga na pripremama u Košutnjaku.

Duh igre je sva ova dešavanja pratio, želeći i sam da se vrati na mjesto na kome se osjeća najbolje. Ozlojeđenost ga je prošla, a u Đorđevića, starog poznanika, je imao povjerenje.

Duh igre nam se vratio kada smo ga ponovo zaslužili! Oslobodio se u sigurnim rukama Saše Đorđevića i prešao na igrače!

Jer kako drugačije objasniti sva Teodosićeva majstorstva, Bjelicine minijature, Raduljicina zakucavanja i njegov dječački osmijeh, Bogdanovićevu odlučnost, Markovićeva uklizavanja, Kalinićeve letove, Krstićevu pouzdanost, Jovićevu marljivost, slogu na klupi? Kako objasniti drugo poluvrijeme protiv Grčke, Bogdanovu trojku Brazilcima, Kalinićevu bananu Markinjosu na 30 razlike i minut do kraja? Kako, majku mu, objasniti Raduljicin koš Francuskoj sinoć???

Poštovanje. Rispekt, kako to Đorđević kaže! Oslobođeni duh igre!!!

PS

Samo pet dana ranije, protiv istog protivnika kao i sinoć, samo u drugom sportu, vidjeli smo sav svoj jad i čemer koji potiče zbog nepoštovanja bilo kakve etičke norme. U tom sportu, fudbalu, poštovanje nigdje ne postoji. Niti sram. Niti želja da se nešto promijeni.

Fudbal je talac jednog čovjeka, predsednika saveza, stanovitog Tomislava Karadžića, koji čini sve kako bi totalno obesmislio ovaj sport i otjerao sa stadiona i onih par hiljada entuzijasta koje ja, iskreno, ne razumijem.

Došli su da vide Dika, nesvjesni da u Karadžićevoj močvari poslušnika bez trunke samopoštovanja, ni Murinjo, ni Gvardiola ne bi učinili ništa. Vidjeli smo Dika, a i čitali njegove izjave o uslovima života u Srbiji. Sjećamo se kako je Zenga 2006. godine prošao zbog Ralukinih izjava, a od tada se ovde malo šta promijenilo.

Predsednik FSS tako i dalje uspješno kontroliše dugogodišnju talačku krizu. Taoci su se u međuvremenu zbližili sa svojim otmičarem.

Stokholmski sindrom.