Kad je Dražen sreo Androsa!

Stadion Fluminensea.

Kiša je posle dva dana prestala padati. Oblaci, vlaga, šta li je, bivaju veoma nisko na nebu iznad Januarske Rijeke, dovoljno nisko da zaklone statuu Hrista Spasitelja. Na tom brdu, na kome se nalazi zaštitnik Grada i čije ruke grle svih 25 miliona stanovnika ovog megapolisa, pri najmanjem ciklonu ili nepovoljnoj ruži vjetrova stvara se gust plašt magle iz koga i kroz koga se Jesus Redentor ne vidi.

"Ne idi na Statuu, niti na Glavu Šećera, ukoliko vrijeme nije vedro", reče Francisko, barmen iz obližnje lanchanote, "ne troši novac i vrijeme, ništa nećeš vidjeti".

Hvala, burazeru!

Šta još osim svima znanih obilježja grada posjeduje Rio? Četiri velika fudbalska kluba. Flamengo, Fluminense, Vasko de Gama i Botafogo (redoslijed određen po vremenu posjeti njihovim sportskim centrima/stadionima).

Fluminense sada svoje utakmice igra na Marakani, ali se u njegovom vlasništvu i dalje nalazi stadion čije je zvanično ime Manoel Schwartz, a koji je poznatiji po imenu kraja u kome se nalazi - Estádio das Laranjeiras. Stadion se nalazi na granici gradskih četvrti Laranjeiras i Botafogo. Čak je i kvart Flamengo u blizini.

Iako više ne igra na tom stadionu, operativa kluba se i dalje nalazi na adresi Pinjeiro Macado, teren se održava u idealnom stanju pa se neupućenom prolazniku čini kao da se svakog trenutka očekuje početak Flu-Fla derbija u uskom grlu Rija, mjestu gdje se spajaju centar grada i južni dio poznat po plažama Kopakabani i Ipanemi.

Ne obraćajući pažnju na par trkača koji se nalaze na terenu spustio sam se do klupa za rezervne igrače kako bih što više prišao terenu koji sa tribina izgleda kao ćilim. Do sada sam u Brazilu naučio da je dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno. Da sam imao loptu, čini mi se, mogao sam trčati za njom.

Ili za Teom Volkotom koji je upravo završio trening i odvezivao pertle na dva metra od kućice za rezervne igrače!

Nemoguće!

Vrtim memoriju. Volkot, Arsenal, Engleska, FA Kup, Venger, povrjeda, ligamenti... Nije Volkot! On još ne može ni hodati bez pomagala.

Ma mora biti da je neki Englez. Znam ga iz albuma sto posto!

"Townsend!?", nehajno mi izleti iz usta;

Valjda primjećujući moje iznenađenje, ne manje iznenađen Englez me začuđeno pogleda i reče: "It´s me!".

Nastupio je trenutak tišine, iščekivanja, neizvijesnosti. Meni nije bilo jasno kako sam ga prepoznao, njemu nije bilo jasno da ga je neko baš tu prepoznao;

"What´s happened last night?", upitah iskusno.

"Suarez", kao da mi to nismo znali.

I zaista, utakmice Engleske sa Italijom i Urugvajem uz mečeve Brazil-Meksiko i Njemačka-Gana su ljepotice dosadašnjeg dijela prvenstva.

"Yeah. obviously. What is going on with your ankle? You should play last night! I have your sticker!". Kako je trcao, gledajući ga sa tribina mislio sam da je neki atletičar kratkoprugaš.

"It´s better, just linear running. I´ll be ready for Premiership".

"What are you doing in Rio?"

"Help some journalists and enjoy", odgovori i zauzesmo pozu za slikanje.

Pomislih da mu posao nije nimalo loš.

"Thank you Townsend!", obratih mu se posle slikanja.

"Thank you", odgovori mi ne baš potpuno iz kurtuazije.

"Wish you luck in new season! And say hi to Veljković", da ne zaboravi svog mladog saigrača iz redova Totenhema.

"Ok. Thank you! See you!"

Kako je meni u tih nekoliko trenutaka sinulo da je propustio učestvovanje na prvenstvu zbog povrjede članka, ne znam. Podsvijest je negdje pohranila tu informaciju i zaista, Google kaze da je Taunsend povrijedio zglob krajem aprila, da mu slijedi operacija i da zbog toga preskače i Svjetski kup iako je viđen kao siguran putnik u Brazil.

Panini rijetko griješi u sastavu timova. U imenima igrača nikada.

Tako, naknadno, saznah da se moj novi drugar zove Andros.

Andros, srećno u novoj sezoni!