"Beduinski šator" kao simbol katarske moći (16)

Autor: Ivan Cvetković
ponedeljak 05.12.2022.
09:00
Izvor: Sportske.net

Kada se treba pokazati pred svetom, teško da ima boljeg od Katara.

Povezane vesti

Problemi s prehladom i temperaturom sve su manji, ali i dalje postoje u tragovima. Sporo rešavanje svega ovoga čini me još nervoznijim, međutim posle 48 sati pauze konačno sam se dokopao stadiona. I to onog najdaljeg od Dohe - Al Bajta.

Ovo velelepno fudbalsko zdanje nalazi se usred pustine i pravi je pokazatelj moći Katara kao države. Sa kapacitetom od oko 68.000 ljudi, stadion čiji  je dizajn praktično replika beduinskog šatora ugostio je ljude na otvaranju Svetskog prvenstva, a biće domaćin i jednog od polufinala. Pokretni krov, pokrivene tribine, ogroman parking za 6.000 automobila, 350 autobusa i još 1.000 mesta za taksije, sve se to nalazi u okviru istog kompleksa. Al Bajt, kao i svi stadionu u Kataru, imaju sertifikat o globalnoj održivosti, što znači da je većina materijala utrošenog za izgradnju ovog stadiona moguće reciklirati.

U sklopu stadiona nalazi se jedan veliki park većinski pokriven travom koja umnogome podseća na vimbldonsku. Koliko li samo Bangladešana, Indijaca i ostalih vode računa o tome da ne štrči niti jedna travčica svakodnevno... Takođe, stadion uključuje i luksuzne hotelske apartmane i sobe s terasom koje gledaju na fudbalski teren. Nakon Svetskog prvenstva, Al Bajt će smanjiti kapacitet na 32.000 ljudi, a ostatak sedišta biće doniran drugim zemljama. Sistem navodnjavanja funkcionište perfektno iako se zdanje, ponoviću još jednom, nalazi usred pustinje.

Upravo je ovaj stadion podigao i najviše kontroverzi, pa zapadni mediji barataju brojkom od oko 6.000 preminulih radnika gradeći sve stadione u Kataru za potrebe Svetskog prvenstva. Pojedini ističu i veći broj, pravu istinu nažalost nikada nećemo saznati, ali položaj Al Bajta koji se nalazi usred pustinje dovoljno govori o tome kakve su uslove imali radnici radeći usred dana na letnjim temperaturama koje neretko pređu i 50 stepeni.

Dan mi je proticao prilično sporo i imao sam osećaj kao da je vreme stalo. Dugo sam razmišljao da li da uopšte i idem na utakmicu između Engleske i Senegala upravo na Al Bajtu. Sam put je pomalo naporan jer su gužve velike, a ovde redovno osetim svaku promenu brzine vozača autobusa. Smogao sam snage i otišao prvo do medija centra kako bih odradio još neki posao, nakon toga sam planirao ručak i da ispratim meč između Francuske i Poljske u oazi medija centra.

Ne znam da li sam postao razmažen, ali hrana u novinarskog kantini počinje da mi se sve manje dopada. Nekada je prilično jednolična, sve češća bezukusna, a kao neko ko je odrastao uz ukusnu hranu (što se i vidi po meni) lako mi je bilo u Kataru da izgubim kilažu. U iskušenju sam da počnem poručivati hranu, bez obzira na to što je takvo rešenje nešto skuplje. Od svega na meniju u kantini, uzeo sam tek krompir, kasnije sam dodao i nekakvu jagnjetinu, ali mi se nije dopala pa sam ubrzo odustao. Nisam ni bio previše gladan jer me je virus i dalje držao, pa sam ubrzo odlučio da se uputim ka oazi punoj Francuza kako bih ispratio njihov meč sa Poljskom.

Držali su se Poljaci koliko su mogli, ali od početka je bilo jasno da moraju da se nadaju čudu ne bi izbeglli poraz u 90 minuta. Na kraju, 3:1 za "galske petlove". meč je obeležio neverovatni Olivije Žiru koji je oborio rekord Tijerija Anrija i tako postao najbolji strelac reprezentacije Francuske u istoriji. Odmah po završetku tog meča, bilo je pravo vreme da se uputim ka parkingu za autobuse koji vode do stadiona, trening centara i smeštaja.

Nešto više od sat vremena vožnje kroz pustinju trebalo nam je da stignemo na stadion Al Bajt. Brzo sam našao put do ulaska za medije jer sam ovaj stadion već posetio na otvaranju, ali pre zauzimanja sedišta morao sam kupiti nešto da jedem na stadionu. Topla preporuka - izbegavajte ovu varijantu pošto je prilično skupa, a sve što dobijete jeste bajat burger ili hot-dog. Možda sam samo pokvario čulo ukusa, ko zna...

Ubrzo sam se našao na tribinama pored svojih kolega iz Srbije koji su ostali u Dohi, inače običaj FIFA jeste da sve novinare iz jedne zemlje brojevima sedišta okupi zajedno. Suvišno je reći da smo svi navijali za Senegal.

Počelo je kao uspavanka, a završilo se kao rapsodija Engleza koji kao da su anestezirali afrički tim i lagano dodali gas do kraja meča. Ubedljiva pobeda Engleza je sasvim sigurno podigla uvek visoka očekivanja tamošnje javnosti i navijača kojih je na Al Bajtu bilo osetno više od Senegalaca. I pored toga, navijači Senegala držali su pokaznu vežbu iz patriotizma pošto s pesmom, tačnije lupanjem u bubanj, nisu stali od prvog do poslednjeg minuta. Podsetili su me na navijače Japana koji takođe ne staju sa podrškom, mada su Argentinci i Brazilci bili i ostali majstori štimunga na tribinama čak i kada se ne čuju baš tokom čitavog meča.

"Gordi albion" je na terenu delovao kao tim koji je odigrao tek koliko je dovoljno da se završi posao, pitaje je da li bi to bio slučaj da je Sadio Mane bio zdrav, ali aktuelna generacija mladih igrača Engleske ima veliki potencijal. Posebno se istakao Džud Belingem koji je dirigovao svojom ekipom sve do izlaska iz igre. Paklen igrač.

Vratio sam se tradiciji povratka u smeštaj oko 2 ujutru što me je umnogome iscrpelo, pa ću se u narednim danima truditi da posećujem utakmice u terminu od 18 časova kako bih uspeo da povratim dobar san koji je često osnova zdravlja. Ono je često bilo u drugom planu zbog čitavog ushićenja u vezi Svetskog prvenstva koje i dalje ne jenjava, ali vreme je za racionalne odluke.

Nešto na šta nisam baš navikao u životu.

Ne propustite

Ne propustite

Preporuka za vas

Obavezno pročitati

WEB preporuke