Nasmejani Orlovi i domaćin u epizodi: "Da kraduckate, pa i da vas tolerišem..." (3)

Autor: Ivan Cvetković
utorak 22.11.2022.
09:00
Izvor: Sportske.net

Krsna slava uz pesmu hodže i još mnogo zanimljivih detalja drugog dana mog celodnevnog bitisanja na Bliskom istoku.

Povezane vesti

Drugi dan 24-časovnog boravka u Kataru je takođe bio prilično naporan, iako sam na meniju imao tek jednu utakmicu i to u poslednjem terminu između Sjedinjenih Američkih Država i Velsa. Napisati još jedan tekst nije predstavljao problem jer su utisci sa otvaranja šampionata i dalje bili snažni.

Trebalo je napuniti baterije pre odlaska u medija centar, pa sam iskoristio malo vremena da napunim stomak koji neće biti namiren preterano dugo. Mislim da nikada u životu nisam jeo duže od deset sati, a da tako nešto nisam ni osetio, pretpostavljam da je razlog tome veliko ushićenje zbog čitavog prvenstva. Kako praksa nalaže, u medija centru sam odštampao medijske karte za utakmice i tako u najavi ispunio još jedan svoj san, ali o tome ćemo u narednom dnevniku.

Tokom vožnje metroom koju, kako čujem, mnogi novinari ne preferiraju, dogodila mi se jedna veoma zanimljiva situacija. Momak sa zastavom Tunisa me je sa smeškom na licu upitao nešto na arapskom, misleći da sam sa arapskog govornog područja. Kasnije mi je objasnio na engleskom da je mislio da sam baš iz Tunisa jer ličim (!?) na ljude sa tog podneblja. Izgleda da sam lepo uklopio ovde ovako crnopurast. "Loženja" mu ne manjka, tvrdi da se može preko Danske do drugog kruga takmičenja, pa sam mu poželeo sreću iako prema prikazanom do sada sumnjam u tako nešto.

Trebalo je požuriti i stići na konferenciju za medije Srbije pre početka treninga u Al Arabi trening centru. Citirajući jednog mog druga, takođe propalog fudbalera: "Brate, ja bih ovde spavao". Trava podšišana perfektno na nekoliko osvetljenih terena, širok prilaz čitavom kompleksu koji u svom sklopu ima teretanu, spa centar i prostorije za masažu. Dakle, sve što jednom fudbaleru treba kako bi se osećao dobro. Iz saveza su mi potvrdili da su uslovi u Al Arabiju dosta bolji od onih pre četiri godine u Rusiji kada je prostor bio manji. Konferenciji su prisustvovali Darko Lazović i Nikola Milenković koji su opušteno i bez zadrške odgovarali na pitanja domaćih, ali i medija iz Brazila koji su došli u sasvim pristojnom broju. Ako, i treba da nas se plaše.

Kao nekome ko igra fudbal, posebno mi je bila zanimljiva postavka čunjeva i štapova na terenu, dok su se igrači lagano zagrevali s loptom pokušavao sam da dokučim u kojem će pravcu trening ići posle 15 minuta koliko je vremena dozvoljeno predstavnicima medija. Moja pretpostavka je da se prvo radilo na kretanju u defanzivnoj fazi i bez lopte, što i ne čudi jer se ipak radi o reprezentaciji Brazila, jednom od favorita za osvajanja prvenstva sa sjajnim napadačkim potencijalom. Igrači su izašli na teren nasmejani i raspoloženi, a posebno nas je obradovala činjenica da su se na terenu našli i Aleksandar Mitrović i Filip Kostić koji su prethodnih dana imali problema sa povredama.

Poseban utisak na mene ostavio je sam selektor Dragan Stojković, iako je gotovo sve vreme bio prilično udaljen od medija i nije se zaigrao s loptom onako kako on zna. Delovalo je da je prilično ozbiljno pristupio treningu i pripremi meča, pa kao da je jedva čekao da mediji napuste trening kako bi mogao da radi sa ekipom ono što je zamislio. Opravdano, razume se. Ne znam da li znate, ali postoji jedna urbana legenda iz Niša pre skoro 40 godina koja je prenošena s kolena na koleno, pa tako stigla i do mene. Kada je Piksi igrao za Radnički, u novinarskoj loži stadiona Čair navodno se desio jedan veoma zanimljiv razgovor. Piksi dribla jednog, drugog, trećeg protivnika na terenu u veoma neizvesnoj utakmici, ali nikako da postigne gol, pa je jedan kolega odlučio da ne gleda nastavak akcije. Zatvorio je oči i upitao kolegu pored sebe: "Dade li ga?"

Odgovor je bio briljantan: "Nije, još ga dava".

Nakon završetka otvorenog dela treninga reprezentacije uputio sam se nazad ka medija centru i posle tri dana boravka u istom shvatio gde ja zapravo mogu da sedim, radim i pišem na miru u nečemu što se zove "Work Space". To je sjajno jer više ne moram da pucam barem tri evra svakog dana kako bih seo u kafiću i pisao.

Odlazak na stadion Ahmed bin Ali bio je veoma brz jer se nalazi dosta blizu medija centra, pa sam namenskim autobusom za novinare lako stigao do novinarske lože. Meč između SAD i Velsa bio je veoma dinamičan, Amerikanci su bolje otvorili meč i poveli golom Timotija Vee, a mislim da takvu brzinu nikada u životu nisam video niti kod jednog igrača uživo. Igraju "Jenkiji" lep, atraktivan i tehnički doteran fudbal i mogu biti pravo uživanje za gledati na narednom Mundijalu 2026. godine koji se i igra u njihovoj zemlji. Vels je bod dobio na foru, tačnije iskustvo Gereta Bejla koji je i pre penala imao nekoliko vanserijskih poteza, mada ne u kontinuitetu. Postavio čovek nogu tačno gde treba, između noge defanzivca i lopte, pa sudija nije imao dilemu. Kako se zaleteo, bilo je jasno da Tarner neće imati šanse.

Zanimljiva je bila i matematika domaćina koji su pedatno izračunali 43.000 ljudi na stadionu koji zvanično prima 40.000. Kao što ste možda mogli primetiti, bilo je prilično praznih mesta, prema mojoj proceni najviše je moglo biti 35.000 i to sam ih častio. Slična priča bila je i na otvaranju Mundijala gde je spiker objavio prisustvo 63.000 i pored vidljivo praznih stolica stadiona koji prima 60.000 ljudi. Sve me je to podsetilo na čuvenu izjavu jednog političara iz Čačka: "Ljudi, mnogo kradete, da kraduckate pomalo, pa i da vas tolerišem".

Znate kako sam kudio prazan metro ovih dana, a sada izgleda da mi se vratilo sve. Posle povratka u medija centar čekao sam metro za Hamad bolnicu, udaljenu četiri stanice. Jedva sam ušao unutra jer je sve vrvelo mahom od raspoloženih navijača Velsa. Želeo sam da uslikam i taj prizor, ali bolje je da vi ostanete bez slike, nego ja eventualno bez novčanika.

Mada, mislim da je to ovde malo teže.

Vreme je juče tokom čitavog dana bilo perfektno, pa se lako može dogoditi da će ovaj Mundijal pored svih manjkavosti koje ima, pružiti najbolje uslove za fudbalere da pokažu sav svoj raskošan talenat. Mislim da je ovo prva, možda će biti i jedina krsna slava koju sam 21. novembra dočekao uz pesmu hodže sa razglasa koja bruji u čitavoj Dohi.

A sada - na doručak, pa se čitamo do sledećeg obroka...

Ne propustite

Ne propustite

Preporuka za vas

Obavezno pročitati

WEB preporuke