'Mondijal' - Razlog postojanja...

Svjetsko prvenstvo u fudbalu je, nesumnjivo, i najvažnije i najpraćenije i najprepoznatljivije sportsko nadmetanje na svijetu. Neko tom titulom nasilnim putem pokušava da kruniše Ljetnje olimpijske igre, neko Superbowl, neko Svjetsko prvenstvu u kriketu, zavisno od dijela svijeta iz koga potiče.

Bezuspiješno.

Olimpijske igre jesu stjecište svih najboljih sportista svijeta (osim fudbalera), ali upravo njihov broj ne dozvoljava da se svejtla reflektora usmjere na jednu scenu. Da ne pominjem činjenicu da je i skakanje na trambolini olimpijski sport. Superbowl, sa druge strane, je jedna utakmica, cjelovečernja zabava i ne može se porediti sa mjesec dana potpune posvećenosti cjelokupne svjetske javnosti jednom događaju. Za Indijce, Pakistance i ponekog Britanca koji zajedno čine 1/5 svjetske populacije, pak, nema značajnijeg događaja od Svjetskog prvenstva u kriketu. Ko im je kriv.

Čak ni Evropsko prvenstvo u fudbalu ne izaziva toliku pažnju kao Svjetsko.


Ni u Evropi, kamo li na svijetu. Ko će pratiti sledeće u Francuskoj sa vještačka 24 učesnika, tek ćemo vidjeti.

Svjetsko prvenstvo je, dakle, iz nekog razloga, najvažniji sportski događaj na svijetu. Iz kog razloga, ne znam. To ni najumniji socilozi i ostali poznavaoci ljudske psihe ne mogu da odgonetnu, pa se ni ja ne bih bavio tim nezahvalnim pitanjem. Ono na šta bih se fokusirao jesu posledice. Posledice na mikro nivou, ličnom planu.

Kao što je to Gorčin Stojanović prije neki mjesec napisao, prosječan muškarac sa prostora omeđenog Jadranskim morem, Savom, Dunavom, Vardarom i zapadnim obroncima Balkana svoj život mjeri brojem svjetskih prvenstava koje doživi. To je 18 ili 19 prvenstava, 72-76 godina. Kao stari Grci antičkim Olimpijskim igrama, mi vrijeme međimo održanim svjetskim prvenstvima. Životne faze kroz koje prolazimo, sazrijevanje i sjećanja vezujemo za majstore fudbala koje smo gledali i utakmice koje nikada nećemo zaboraviti.

Ja sam rođen dva i po mjeseca posle Maradonine „božije ruke“.

Italije se kao kroz maglu sjećam po plesu Rožea Mile, Piksijeve „kifle“ Špancima, salve psovki upućenih Šabanadžoviću i sudiji Rotlisbergeru zbog crvenog kartona protiv Argentine.

Godine 1994. (SAD) sam već imao 8 godina i fudbal je za mene tada bila poprilično ozbiljna stvar, a utakmice Njemačka - Bolivija, Španija - Južna Koreja, Italija - Nigerija, Brazil - SAD i Barezijev rekordno brz oporavak od povrjede meniskusa (za koji tada nisam imao pojma šta je) su iz nekog razloga i dalje svježi u mojoj memoriji.

Bilo bi tu još utakmica, ne sumnjam, da nismo imali 16-8 restrikcije struje. Valderamina i Aspriljina tvrdoglavost da gol daju kroz kordon od 9 Rumuna sabijenih na ivici šesnaesterca i Bađov promašeni penal su me mučili još dugo posle prvenstva.

Francuska je jedva dočekana.

Prvi album za sličice, učešće SRJ, bezbrižnost dvanaestogodišnjaka, su ovo prvenstvo učinili najboljim koga se sjećam. Kvalitet fudbala je bio izuzetan, sve ekipe su igrale otvoren, brz, napadački fudbal, a ja od 64 utakmice nisam pogledao samo duele Jamajka-Japan i Italija-Čile. Pauze od 2 dana između utakmica ¼ i ½ finala su bile najstrašnija kazna koju mi je neko mogao izreći to ljeto. Ni sam ne znam kako mi toliko fudbala nije bilo previše.

Japan i Južnu Koreju je obilježila prva utakmica.

Vijest da je Senegal pobijedio Francusku na otvaranju sam primio u gimnaziji, pri kraju prvog razreda. Vijest nam je saopštio profesor fizike Strahinja Maksimović. Niko mu nije vjerovao.

Mobilne telefone nismo imali kako bismo provjerili tu „dezinformaciju“. Posle nastave smo otrčali do druga čija je kuća bila najbliža školi. I dalje nismo vjerovali. Baba Buba Kiop, Pepa Pupa Ciof, Papa Buba Diop, ko je to, zar je moguće???

Ceh je platila drugovljeva trešnja. Turska i Južna Koreja u polufinalu su mi i dalje misterija.

Njemačka nam je 2006. podarila najorganizovanije prvenstvo.

Njega vezujem za dvije utakmice koje nisam ni gledao. Prva je Brazil-Gana, kada mi profesor sociologije nije dozvolio da na ispit dođem po završetku iste i Argentina-Njemačka od koje sam prva 3 minuta gledao na autobuskoj stanici u Beogradu, a poslednja 2 na autobuskoj stanici u Bijeljini. Da nije bilo produžetaka vidio bih samo početak.


Prvenstvo u Južnoj Africi sam pratio u Gracu, kao student na razmjeni.

Grac je predivno mjesto, drugo po veličini u Austriji, univerzitetski centar, grad istovremeno dovoljno veliki i dovoljno mali da zadovolji sve potrebe stanovnika, grad sa predivnim trgovima. Na jednom od njih, na Karmeliter Placu, za vrijeme prvenstva instaliran je bio ogroman video-bim na kome su sve utakmice sa montažnih tribina pratili Austrijanci, Nijemci, Australijanci, Amerikanci, Irci, Englezi, Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Španci, Čileanci, Meksikanci, Rumuni, Japanci, Tajlanđani, Iranci, svi koji su se tih dana zatekli u Štajerskoj.

Svi smo se zajedno radovali najljepšim pogocima, uživali u najljepšim potezima, žustro negodovali (naročito poništenom Lampardovom golu i nedosuđenoj Kejhilovoj ruci) nesvjesno praveći pravu stadionsku atmosferu.

I tada mi je razlog tog zajedništva, tog jedinstva duha svih nas koji smo iz ko zna kojih razloga dospjeli u Grac sa svih strana svijeta i zbog kog smo se svaki dan vraćali na isto mjesto – izmicao. Nisam se ni trudio da ga uhvatim. Jednostavno sam mu se prepustio i uživao u njemu. Često sam se hvatao u razmišljanju kakav li je tek osjećaj kod ljudi na stadionima koji sve to doživljavaju neposredno.

I donio odluku da to okusim u Brazilu 2014. godine.

Na mom sedmom prvenstvu, na kraju mog sedmog svjetskoprvenstvenog ciklusa.


Već sada se ježim pri samoj pomisli kakav me osjećaj čeka 15.06.2014. godine kada dva sata prije početka utakmice kročim na tribine brazilske Marakane...

'Raison d'être', razlog postojanja.