Mesi i smrt ideologije, nikad kao Maradona!

Autor: Boris Jovanović
sreda 28.03.2018.
22:32
Izvor: Sportske.net

Nije do Argentine, sveže ofarbane u crvenu boju furije i sramote. Nije ni do Mesija, svežina njegovim utisaka neće po Valensinoj formuli moći da izgura najboljeg svih vremena. Razlog? Ideologije su umrle u novom veku, ovaj tim nema oko čega da se okupi.

Twitter
Twitter

Povezane vesti

Priznajem, loš sam u biranju heroja.

Ili možda nisam, samo kako odrastamo, sve manje su nam potrebni, na kraju uvek zapadnu u stereotipe. Naslednici, što reče ražalovani heroj Leh Valensa uvek nađu način da naoružani najsvežijim utiskom predstave sebe kroz mane onog što pokušavaju da ga izguraju iz kolektivnog sećanja.

Jer tvoji su heroji, mladi moj čitaoče, politički korektniji, napravljeni od dobrog materijala, lakši za varenje.

Da, svet bi jednostavno voleo da Leo Mesi popuni one Maradonine kopačke iz 1986. To "ali" koje mu visi nad glavom, taj znak pitanja kojim ga zakucavaju kao na Golgoti, katalonsko iskupljenje ne pokriva.

Mesi

Pre par dana je Sampaoli rekao da je Leu revolver uperen u glavu, danas je neko od onih Maradoninih nosača kofera iz Meksika rekao da je bez Mesija, ova Argentina, skupa i raštimovana neuporedivo slabija od Maradonine.

Ma ko izvalio tu glupost, ne mogu da se setim, svejedno je, samo sam protrčao kroz naslov, ljudi smo, pretenciozni i uvek spremni da sebi dajemo na značaju.

Jasno, licem u madridskom blatu prošle večeri, dok Mesi napušta Metropolitano pre kraja, verovatno srećan što neće biti uvaljan u katran i perje, Argentina zaista liči na kakvu amatersku trupu što čežnjivo gleda ka repertoaru pozorišta Kolon. Samo, za razliku od putujućih wannabe glumaca, ova izblamirana družina u istim kostimima prosipa svoj talenat po Evropi godinama. Okupljeni, oni su neverovatno loši, sa Mesijem ili bez njega.

To poređenje sa Maradoninom generacijom, ako se oni tako mogu nazvati, taj tim sastavljen od prijatelja, braće i kumova, smešno je samo po sebi.

Argentina

Dijego Maradona je sam osvojio Mundijal, podigavši jedan sasvim prosečni tim iz letargije i prezrenosti u kojoj su se kupali. Sve naknadne priče i tumačenja ostaće u senci činjenice da par igrača nije imalo klubove, da ih ne nekolicina bila u timu jer su uspevali da drže korak sa Maradonom, ne na terenu, već van njega.

"El Narigon", odnosno "Nosati" Karlos Biljardo je u taj tim uneo duh svojih mesarskih dana u Estudijantesu najružnijem i najomraženijem timu na svetu, ljudima koji su pobeđivali zgražavajući planetu grubošću i oportunizmom. Uspeli su da sastave tri titule prvaka Južne Amerike i da pretuku Junajted u Interkontinentalnom kupu.

Biljardo je učinio neshvatljivo, kao samouki lekar operisao je Argentinu, skinuvši traku Danijelu Pasareli i proglasivši Maradonu vođom.

"Sad smo sami", rekao mu je Dijego koji ga je osam godina kasnije proglasio za neznalicu i rekao da trijumf pripada igračima, ne selektoru.

Biljardo

Ali, to je bila samo osveta za nesporazume u Sevilji, "Nosati" je prešao preko Pasarelinih optužbi da deli crte sa Dijegom za koga se već u to vreme znalo da se drogira, formirao tim od voljnih i limitiranih. Maradona je držao sastanke samoupravljača u danima pred prvenstvo, ložeći ih na jednu jedinu foru, "Niko nas ne voli, pokazaćemo im koliko vredimo".

On je te dane opisao kao haos, argentinski savez je i tada i sada, bio sastavljen od debelih, korumpiranih političara, uverenih da se fudbal igra zbog njih, bahatih zemljoposednika, igrače su tretirali kao proste radnike.

Budući svetski prvak dočekan je u urušenom hotelu, sa 16 kreveta, šest igrača su morali da se snalaze. Jeli su pastu svakog jutra na otvorenom, satirali gazirane sokove, uvek uštogljeni Biljardo ih je terao da uvežbavaju 3-5-2, on je u stvari bio preteča tog sistema. Oni su slušali Maradonu, na kraju krajeva neke od njih je sam stavio na spisak, ma koliko "El Narigon" to negirao u svojim kasnijim biografijama.

Maradona

Nekako razularenost tog tima je bila u potpunom neskladu sa selektorom tradicionalistom koji je stigao iz sveta u kome se braniš sa sedam igrača, udaraju sva desetorica i sve je dozvoljeno da bi pobedio.

Sećam se jednom, tamo početkom veka, Biljardo je završio u zatvoru, izneo je šampanjac na klupu kao odgovor novinarima koji su tvrdili da je suviše stegnut, kao da je progutao motku. Policija je po tadašnjem zakonu reagovala, alkohol nije dozvoljen na terenu, pa je selektor svetski prvak završio u ćeliji.

Ali, vratimo se 1986. Njegova taktika je omogućila Maradoni stvar koju on nikada neće priznati, da igra fudbal bez ikakve obaveze, kao žongler od koga se ne očekuju trofeji već zabava prostog puka.

I on je to pretvorio u sigurno najveću dominaciju jednog čoveka u istoriji fudbala. Tačno da je Valdano bio odličan igrač koga je bolest prerano penzionisala, da su ljudi kasnije lagali za kafanskim stolovima kako su znali da je Buručaga brz kao vetar, na kraju krajeva lik je igrao za Nant, za sedam godina u reprezentaciji dao je 13 golova, ali i onaj koji će mu pribaviti mitski status.

Burucaga

Batista i Braun su delovali kao preobraćeni Sandinisti, ili pretorijanci koji su svoj život vezali za Maradonu, kasnije ih je kao trener vodao sa sobom. Ruđeri, koji je bio jedini ozbiljan igrač u poslednjoj liniji je dobio posebnu vrstu slobode, izabrao je koga će čuvati u finalu. Da tako nešto kažete danas u Murinjovoj svlačionici, verovatno bi se opasao eksplozivom i uzeo igrače kao taoce.

Pomoglo je što je za razliku od Menotija i njegove filozofije, Argentina u eri 4-4-2, gde se igralo za gol više, uspevala da iz kontre uništi svakog rivala, osim svetskog prvaka, tada sasvim prosečnu Italiju. To je i jedina utakmica u kojoj nisu pobedili na tom šampionatu.

Za sve ostalo bio je dovoljan Maradona, pa čak i za ono finale koje je proveo u Mateusovim čeljustima. Ipak, na kraju, kada je izgledalo da će samoupravljačka bajka biti završena slomom, najbolji je odigrao pas turnira.

Umali nisu srušili avion, i mada je bilo tesno u ekonomskoj klasi, viski je tekao u potocima. Sanduke su kupili sami, kako je Maradona kasnije pričao, debeljani iz saveza su se vozili u drugom delu aviona ispijajući šampanjac. Ništa više nije argentinski od tih scena, ništa manje ne bi trebalo očekivati od zemlje u kojoj kako neko reče za loše vreme krive zaveru lopova na vlasti, istovremeno verujući da je blaženost neznanja o lošim stvarima ono što će ti učiniti život podnošljivim.

Maradona

Ima poetike u Maradoninoj fascinaciji Če Gevarom, revolucionaru nije bilo važno da li će umreti ako neko podigne pištolj i nastavi da puca. Maradona je poveo baš takvu družinu sa sobom u Meksiko.

Mesi nema tu sposobnost, niti može da okupi tim oko svoje ambicije, njegova nevolja je što su u ovom veku ideologije umrle sa novim herojima. Nije do Argentine, do njega je...

Ne propustite

Komentari

Komentari nisu dozvoljeni za ovaj članak