Sudije u Ligi šampiona - Gde su zagubili štap i psa i ko nam je ispraznio novčanike?

Autor: Boris Jovanović
četvrtak 03.05.2018.
19:17
Izvor: Sportske.net

Nazovite vapajem ili kako god hoćete, ali vrhunski fudbal je došao do situacije u kojoj se niko ne pita ko je isprangijao Don Vita Korleonea već kako se zove statista koji mu je prodao pomorandže pre atentata. U ovom trenutku sem Milana Tarota niko nije s

Screenshot - youtube
Screenshot - youtube

Povezane vesti

Dosta je.

Stigli smo do one tačke u kojoj je krajnji rezultat nahoče, niko nema pojma kako je do njega došlo.

Otac transformizma Đovani Đoliti, čovek koga je te izdžigljala država Italijana optuživala da je bio parlamentarni diktator (pet puta je biran za premijera, kasnije je Musolini srušio taj rekord, ali koristeći se batinom i crnim košuljama) je imao običaj da kaže: "Za neprijatelje primenite zakon, za prijatelje ga tumačite".

Eto, to je suština suđenja u Ligi šampiona i ostavite me sa lupnjavom tipa, "Svi grešimo", "Sudije nisu roboti", "Penal je jer ga je kolega svirao" (to su pozajmili od rahmetli Vujketa, a kolokvijalno se koristi u onim skeč programima pred mečeve Lige šampiona, takozvanog studija Lige Šampiona).

Zamislite lika koji je došao u svet korporativnih krokodila i svake nedelje napravio sranje.

U utorak je platio lažnu fakturu nigerijskom princu koji ga je kontaktirao na mail, sledeće nedelje umesto izveštaja o klijentu, direktoru poturio svoju filozofsku kritiku Hajdegerovog "Bitka i vremena", a krajem meseca ga uhvatili kako pokušava čekićem da popravi kopir aparat.

Roma

Jasno, dobio bi otkaz, par namrštenih tipova bi ga dok nosi kutiju sa ličnim stvarima ispratilo do vrata i proverilo da nije ukrao spajalicu.

E, to vam je Liga šampiona.

Hajde da ostavimo velike reči poput strasti, suza naše dece, grickanja bromazepama, ritualnog navlačenja dresa u 20:35, pisao sam o opsednutima, oni veći deo vremena pokušavaju da uvere okolinu da su normalni, muka je pretvarati se, prijatelji.

Bolje da pričamo o novcu?

On je ogroman, od njega zavise ljudske sudbine i mentalno zdravlje, radi se o kvočki na najmekšem jastuku na svetu. Ispod nje ispadaju zlatna jaja po narudžbi, takoreći na žeton, čovek je stvorio igru kakva je danas kako bi se manjina obogatila na račun tuđih strasti.

Nije, u stvari ,to ništa novo u istoriji civilizacije samo je fudbal suviše dugo bio uvijen u romantiku, igra odrpanaca i jeftinu zabavu za sve.

Na današnjem nivou, igra je prestala da bude u ritama i hvala dobrom Bogu konzumerizma što je tako, jer bi odsustvo novca značilo i izostanak privilegije da gledamo nadljude poput Ronalda, čarobnjake malih dimenzija iz Argentine, svemoćne duhove iz lampe poput onog Egipćanina i ogromne zastrašujuće železne mašine u  čija je namena da spreče da stvari izgledaju lako na terenu za one kojima je nebo prosulo šleper talenta na glavu.

Djanluidji Bufon Majkl Oliver

I kada tu genijalnu zamisao svedete na to da odlučuje pandur iz engleskog prigrada, računovođa iz Anadolije ili vlasnik robne kuće iz Najmegena, dobijete rezultat koji niko ne ume da objasni, osim eventualno Milana Tarota.

Da li su u finalu dva najbolja tima?

Svakako ne, ali gotovo nikada nisu, takmičenje je koncipirano kao epruveta u kojoj se mešaju klasa, trenutna forma, stepen neispavanosti i umora istraživača koji završi osmuđene brade kao Barselona. Ili digne laboratoriju u vazduh poput onih likova iz PSŽ što nikako da pronađu formulu po kojoj "novac, ambicija i geopolitički položaj Katara" rezultiraju pobedom kao načinom poboljšanja imidža države-bušotine na globalnoj sceni.

Marselo Real

Dakle, ne radi se o Realu i Liverpulu, prvi ove sezone podsećaju na one jezivu Rodrigezovu varijaciju od "Sumraka do svitanja" gde te u zabačenoj meksičkoj krčmi čekaju zombiji koji će ti oduzeti dušu i usput isprazniti novčanik. Ovi drugi sa rezultatima 13:12 sigurno nikada neće postati prvak Engleske. Ali, ne možete poreći da su prosečni konzumenti piva, oni debeljani iz reklame što urlaju na kauču oduševljeni onim što se može videti u Klopovoj fabrici u Baltazar-gradu. Ima i žvaka u bojama duge i gutač vatre, i mačak sa osmehom umesto lica, baš sve, Liverpul je stvarno poput Čarlijeve fabrike čokolade u današnjem fudbalu.

No, ovde pričam o drugim stvarima, svaka utakmica u Ligi šampiona završi pričom i sporednom liku. Kao da gledate "Kuma" nekih tamo sedamdesetih izađete iz bioskopa i oduševljeno kažete, "Jesi li video kako glumi lik od koga je Marlon Brando hteo da kupi pomorandže pre nego što su ga isprangijali".

E, to je suština, došli smo do predstave koju je prekinuo pijani dekorater i rekao glumcima "Vi ste drugari, ne bi trebalo da se tučete".

Skomina

Svaki meč se pretvorio u isto pitanje, ljudi, "gde su sudije zagubile štap i psa" koji ih je doveo na stadion. Sada ih ima više i vide manje, odnosno promiče im apsolutno sve.

Kao i većina, i ja smatram da je VAR smaračka stvar, taman se zakuva, onaj trči, pregledava snimak, svi prigovaraju, igrači ga ubeđuju da to što neko izgleda i ponaša se kao idiot ne treba da ga zavara, stvarno je idiot, neko ga savetuje da više veruje tuđim očima. Sve u svemu, sporo i živcirajuće.

Ali, ako treba da biram između ovlašćenog servisa i uduvanog komšije studenta iz drugog ulaza da mi popravi komp, dajte nekoga ko neće napraviti haos.

Sad će se javiti neki sudija da kaže da je ovo pamflet, nije, ovo vam je kao sa državom, neke stvari su prirodno sumnjive, druge prerastaju u teoriju zavere, treće su dimne zavese birokratije. U stvarnosti, dok vi rizikujete srčani udar pred kakvim šalterom, o "vašoj stvari" odlučuje gomila nesposobnjakovića od kojih svako ima svoju stolicu, sasušeni fikus i kancelariju kao u "Boljem životu". Vi ste samo nevina četvrtina sa sirom samoupravnog socijalizma u kome je greška naše zajedničko dete i ispravićemo je sitnim ogovaranjem iza leđa i gromoglasnom kritikom druga Olivera na radničkom savetu koja se neće odraziti na njegov status u našem kolektivu.

Brera

Danas je sjajni Aleks Holiga (čitajte tog lika piše najbolje na Balkanu) pomenuo Đanija Breru i njegovu definiciju rezultata 0:0 kao perfektne zavese na tekmu, odnosno idealnog rezultata. E pa, Brera je sudije smatrao za ljude netalentovane za fudbal koji zbog povrede ili odsustva znanja ne mogu da igraju, već trčkaraju, i srušene snove grade kroz sadizam naređivanja drugima.

Ovo je politički nekorektno, naravno, ali Brera je živeo u vremenu kada su ljudi govorili ono što misle i polemički pisali o stvarima koje ostali ne smeju da izgovore.

Odmakli smo se od njegovog vremena, ali dok su fudbaleri prešli u kategoriju ljudi nadnaravnih moći, njima upravljaju entuzijasti koji uspešno dobijaju slobodne dane utorkom i sredom kako bi nas rasplakali.

Rafael Varan Robert Levandovski

Pomozite im na neki način da postanu nevidljivi, opremite ih nekim oružjem da budu dostojni onih ljudi na terenu, učinite nešto zaboga da zbir grešaka bude u skladu sa brojkama koje vam nažvrlja tetka u borosankama kada se pijanka završi. Nemojte da se posle svake utakmice osećamo trezno, gorko i pitamo se ko nam je ispraznio novčanik.

Još bolje, nemojte da klupski fudbal pretvorite u ono užasno saznanje na Mundijalu da utakmicu Argentine i Brazila sudi prodavac sladoleda sa Mauricijusa.

Ne postoji fudbal jednakih šansi, jer to odmah ukida odgovornost pojedinca i promoviše uravnilovku kao sistem u kome će svi biti podjednako loši, pritvorni i skloni držanju dupeta uza zid i hitrom uvlačenju glave u kućicu na leđima.

Vrhunski fudbal je sve suprotno od toga...

Ne propustite

Komentari

Komentari nisu dozvoljeni za ovaj članak